Croatia Records
Banner
LoveNaslovnicaCroatia recordsO namaCroatia recordsShopCroatia recordsIzdanjaCroatia recordsCroatia records klubCroatia recordsArhiva vijestiCroatia recordsKontaktCroatia records

VIŠNJA KORBAR

Izvođači
Žanrovi
Etikete
Vrste izdanjaVrste izdanja
EdicijaEdicije
S ponosom predstavljamo
MIŠO KOVAČ
ARSEN DEDIĆ
JOSIPA LISAC
THOMPSON
CRVENA JABUKA
BIJELO DUGME
PARNI VALJAK
OPĆA OPASNOST
DRAŽEN ZEČIĆ
GORAN BARE & MAJKE
JELENA ROZGA
NOVI FOSILI
MLADEN GRDOVIĆ
ŽELJKO BEBEK
DINO MERLIN
MATIJA DEDIĆ
TEŠKA INDUSTRIJA
TONČI & MADRE BADESSA BAND
RADE ŠERBEDŽIJA
JACQUES HOUDEK
MIA
LANA JURČEVIĆ
COLONIA
DJEČACI
DIVLJE JAGODE
SREBRNA KRILA
MEJAŠI
FLYER
ADASTRA
BUĐENJE
ANTE CASH
LETEĆI ODRED
MAJA ŠUPUT
BANG BANG
ANTONELA DOKO
VLATKO STEFANOVSKI
ELVIS STANIĆ
M.O.R.T.
MARKIZ
MATE BULIĆ
BOSUTSKI BEĆARI
MIROSLAV TADIĆ
VIŠNJA KORBAR

VIŠNJA KORBAR ili nesuđena heroina pop glazbe
    Korbar, Višnja, pjevačica zabavne muzike (Krapina, 21. siječnja 1942). Toplim i snažnim altom pobjedila je 1958. na Prvom pljesku, dobivši nadimak "jugoslavenske Milve". Sudjelovala je na festivalima Opatija, Beogradsko proleće, Melodije Jadrana i Melodije Kvarnera, a kasnije redovito na kajkavskim i slavonskim festivalima. Gostovala je u inozemstv i snimila nekoliko ploča.
(iz Leksikona jugoslavenske muzike, Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, Zagreb, 1984)

    Višnja Korbar, slično generacijski najbližima pokojnoj Ani Štefok i Elviri Voći, ili starijim kolegama poput Ive Robića i Marka Novosela, svoju obećavajuću yu-karijeru iz šezdesetih zamijenila je regionalnim životom kroz sljedeća desetljeća; Krapina, Slavonija, Pitomača, MIK, došli su umjesto Opatije, Melodija Jadrana, Beogradskog proleća, Zagreba, sarajevskoga Vašeg šlagera sezone...Nije bilo velikih hitova, nije bilo velikih ploča; velika obećanja ostala su neispunjena; premda, Višnja Kobar, nakon Zdenke Vučković - kao prva iz naraštaja rođenog četrdesetih godina prošloga stoljeća - bila je pozvana na svejugoslavensku Opatiju (1962), a potom 1963. na Beogradsko proleće i splitske Melodije Jadrana. Zanimljivo, na Zagrebu se javlja tek 1966. što je možda i ranim znakom njena nesnalaženja u zapjenjenim estradnim vodama.     
    Zagorka, dalmatinskog temperamenta, izravna, "što na umu to na drumu" (u Dalmaciji bi rekli lingua ščeta); kako sama kaže, "bez muža, ljubavnika, menadžera i pripadnosti klanovima", gubila je korak u nerijetko zakulisnoj igri u borbi za vrhove zabavno-glazbenih ljestvica. Glasoviti tenor i pedagog Zlatko Šir, koji ju je učio pjevanju, priželjkivao joj je karijeru operne pjevačice, a drugo veliko ime hrvatske glazbe Miljenko Prohaska ocijenio ju je spremnom pjevati sve od narodne do jazza! Nije li se upravo mladalačka šetnja najraznovrsnijim stranicama popularnih kajdanka izgubila u labirint osrednjosti? Vjerojatni odgovor je: u svemu po malo, ali činjenica je, danas, kada se radi svojevrsna rekapitulacija njene karijere s napunjenih sedam desetljeća, ostaje snažan dojam mnogih propuštenih prilika. Tim prije, jer je, osim neprijeporna pjevačkoga dara i bogatoga alta, i izgledom jedna od najatraktivnijih pjevačica u povijesti domaće estrade.
    Što je tu pošlo po krivom?
    Kao da nakon radosti tinejdžerskom pobjedom na Prvom pljesku 1960. u zagrebačkom Varieteu, više neće osjetiti užitak istinskog uspjeha. (U Leksikonu, dakle, krivo stoji 1958.; jer  samo godinu ranije iz rodne Krapine stigla je u hrvatsku metropolu za nastavak gimnazijskog školovanja.) Ushit je nije preplavio čak ni onda, kada je, točno deset godina poslije, odlukom žirija na Opatiji 70 pobijedila pjesma što ju je izvodila: Prohaskina i Britvićeva "Zbog jedne davne melodije". Oni koji je znaju kažu da razlog tomu ne leži u činjenici što je taj uspjeh morala dijeliti s opatijskom povratnicom Zdenkom Kovačićek, čija je izvedba također ostala u analima njenih rijetkih pobjeda. Kolegice, poput upravo Zdenke, Anice Zubović ili nesretne Ane Štefok, o Višnji će govoriti sve najbolje. Bit će da je umor od čekanja učinio svoje. Uostalom, s obzirom da pjesma nije objavljena na singlu ni u jednoj verziji, moglo bi se govoriti i o svojevrsnoj Pirovoj pobjedi ovog Prohaskinog izleta u pop vode.
    U intervjuu od prije par godina splitskom zabavno-glazbenom pregaocu Goranu Pelaiću izjavit će da "nije imala sreće u pjevačkom poslu". Zgodno zvuče argumenti. Kada je 1965. snimila radijski hit "Posljednje ruže", koji joj je trebao biti prvom Jugotonovom samostalnom pločom, zbog natezanja oko aranžmana za preostale tri skladbe, izdanje je kasnilo osam mjeseci i, reklo bi se, "prošla baba s kolačima"; kada je dobila ponudu objavljivanja ploče za njemačko tržište, pred snimanje - tvrtka je propala; kada je došla na red da snimi samostalnu televizijsku emisiju u već uhodanom serijalu, serijal je ukinut. Prvu ploču objavio joj je PGP RTB 1963. sa standardima velikih Tin Pan Alley autora Jeromea Kerna, Georgea Gershwina, Harolda Arlena, E. A. Swana, u aranžmanima jazzističkog nagnuća poznatog zagrebačkog skladatelja filmske glazbe i vođe ansambla Tomice Simovića (s tekstovima priznatih Marije Renote i Drage Britvića), a čim je počela nastupati na Krapini, MIK-u, potom i Slavoniji, proglasili su je "narodnom pjevačicom"!
     Istina, reći će, "radije pjevam neku lijepu kajkavsku ili slavonsku, nego koju hopa-cupa zabavnu pjesmu". Nažalost, pažljiviji pregled kataloga snimljena materijala (od čega je u arhivu zagrebačke radio postaje solidna brojka) i nevelike joj diskografije (u odnosu na činjenicu da sljedeće godine navršava pet desetljeća od njene prve ploče), unatoč najboljim namjerama pokazat će njen pokušaj bijega od trivijalnoga iluzornim. Živjeti na estradi i odupirati se glavnoj struji, skoro pa Sizifov je posao.
    Dakle, onaj laskavi poziv za njenu prvu Opatiju od opijenosti slavom pretvorio se u rano triježnjenje, jer mlada pjevačica nije vidjela finala ("Jednom kad odem"). Stiglo je i proljeće, ono beogradsko, a s njime i ponuda za prvu ploču obojenu blue notama jazza. Pokazat će se, ni to nije bio najsretniji trenutak (a još manje pravi izbor), unatoč vremenu u kojemu je glad za američkom glazbom bila naglašena, a među masama je i najbanalnija plesna skladba ozvučena big bendom proglašavana jazzom. Odabir i Simovićevi ambiciozni aranžmani mogli su se i nazvati tako (netko je u jednom enciklopedijskom prikazu Višnjinu ploču istaknuo među prvim diskografskim pokušajima jugoslavenskoga vokalnoga jazza), ali njena se izvedba nije izdigla više od pristojne. Bilo je to ipak nedovoljno: izazov je bio preuranjen, prag previsok, a neki tonaliteti preniski (u najboljem slučaju pretjerano sigurni, bez potrebna uzbuđenja, kako za pjevačicu, tako i za slušatelje).
    Nažalost, ovo s izborom i tonalitetima pratit će je gotovo uvijek kada je pokušavala svjetski hit pretvoriti u domaću uspješnicu. Na sljedećoj ploči (na koju je, dakle, čekala pune dvije godine!),  prvoj Jugotonovoj: "Il mondo" Jimmyja Fontane i posebno "Ma vie" Alainea Barriera (koje su Slobodan Šelebaj i Zvonimir Golob vjerno prepjevali kao "Svijet" i "Moj život") zvučale su jednako tako neuvjerljive u donjim lagama, čak i za njen dobro skrojeni alt, što je naravno izmicalo logici. Kao da je priča o snažnom i ugodnom glasu uzimala svoj danak; birane su joj u pravili "muške" pjesme s "oprezno podignutim" tonalitetima! Nijedna, osim donekle Adamove "Tombe le neige" - objavljene kao "Pada snijeg" iste godine na miješanom izdanju Sljemenovih "Melodija tjedna IV" -  nije bila željenim pogotkom! Nije bila ni opet sumnjivo odabrana "Kako bih te željela" (malo kasnije na Melodijama tjedna VI), zapravo "Cry To Me" Solomona Burkea, koju su upravo popularizirali Rolling Stonesi na svom "Out Of Our Heads" albumu, a u susjednoj Italiji Iva Zanicchi kao "Come ti vorrei", što je i presudilo u potrazi za mogućom uspješnicom. Uz "Kako bih te željela" vezuje se i njeno prvu autorsko iskustvo. Drago Britvić tražeći hrvatski tekst dugo se mučio s melizmima originala i na koncu odustao pa je problem prepjeva morala riješiti sama. Od tada znala se okušati u stihovima, rjeđe i u skladanju.
    Istovremeno na splitskim Melodijama Jadrana 65 sudjelovat će po treći put. Diskografski zabilježena bit će u solo ulozi s Kuntarićevom i Britvićevom "Bonacom", a u duetu s Vicom Vukovom izvodeći Sedlar-Spevecovu i Jelićevu "Pjacu". Na netom pokrenutim Melodijama Kvarnera pjevat će opet duet, ovaj put s veteranom Tonijem Kljakovićem: efektan "Suvenir" Nella Milottija i Boška Obradovića, kasnijeg ideologa pulskih rokera Atomskog skloništa.
    Domaći originali će se pokazati definitivno boljom opcijom od covera svjetskih hitova. Kada se nije povlačila usporedba sa zadanom, poznatom uspješnicom, kao da bi se otpustile kočnice što su Višnju držale strogo na tragu ranije zabilježene izvedbe. Osim toga, nekoliko proširenih singlova, tzv. extended playa, snimljenih tih godina od 1965. do 1968. (zapravo svega njih četiri!) bili su rezultatom kronične boljke od koje su pobolijevali brojni izvođači. Naime, kod takva formata ploče, u lutriji za glavnim zgoditkom, rukovodilo se jednostavnim pravilom: jedna od četiri, po svemu različite snimke, morala bi uspjeti! Pjevač je previše ovisio o sposobnosti producenta kao diskografskoga selektora; rijetki bi izbjegli repertoarni miš-maš.
    U Višnjinom slučaju to je izgledalo ovako: spomenuta nesuđena uspješnica, čardaš-romanca  "Posljednje ruže" Romana Butine i N. Kiša, zajedno s Pavičićkinim slow-rock retrom "Ti, sunce i dan", u društvu Barrierove "Ma vie" i Fontanine "Il mondo"; zatim, drugi PGP RTB-ov EP (kojega se ne želi ni sjetiti!), s Marim Kinelom i Tomicom Simovićem u ulogama programskih autoriteta, s četiri užežene kancone: "Adonis", "Occhie blu"/ "Budi tu", "La risposta de le novia"/ "Moj odgovor", "Odio il tuo nome"/ "Mrzim tvoje ime"; potom ponovno Jugotonov EP što je nošen Hadjidakisovim "Topkapijem", sanremskom "Io, tu e le rose/ "Ja, ti i ruže" (prepjev: Kinel), "Čovjekom kojeg trebam", Marije Radić i Tone Adnima (sa Zagreba 67) i šansonom Kabilja i Perfiljeve "Samo ljubav", trebao biti njenim konačnim uspjehom (valjda po formuli Šerfezijevih recentnih "grčkih" uspjeha) te, na kraju, EP "Ljubav je plava", Krajačeva i Kabiljova preradba svjetske uspješnice "Love Is Blue", praćena domaćim triom: sa Zagreba 68, Špišićevom i Lukatelinom "Subotnjom večeri", Kabiljo-Krajačevom "Da živim jedan dan" i Kabiljovom obradom starogradske "Teško mi je zaboravit tebe" (nešto što će koju godinu kasnije Fiko Diklić svojom verzijom pretvoriti u zlatni hit!).
    Pogađate, ništa se dogodilo nije, osim da je na novu priliku ponovno čekala dvije godine; sada na klasični singl s dva, reklo bi se, normalna šlagera, kakva su se tražila krajem 60-ih, i koja su, konačno, zazvučala komercijalno obećavajuće! Bile su to skladbe Alfija Kabilja i Miše Doležala "Da li si me ikad volio" te Vilibalda Čakleca i Drage Britvića "Sve me sjeća na naš dom". Iste te 1970. dogodit će se i "Zbog jedne davne melodije", trenutak na koji je njen glas čekao punih deset godina, ali, čini se, Višnja, diskografi i publika zamorili su se od takva čekanja. Singl, dakle, nije objavljen, a zelenookoj pjevačici kao da je pao neki teret sa srca. Bila joj je to zadnja Opatija. Već tada, odustala je zapravo od borbe; zadnji Split otpjevala je 1972., Zagreb 1974. (s vrlo dobrom Špišićevom i Jurasovom "Kaži mi"; također nije izašla na ploči!); premda se Zagrebu vratila još jednom 1983. Ali, njen Jugotonov pop-katalog zaključen je posljednjim singlom već 1973.: "Zelene oči" kao da su otpozdravile velikim festivalima prihvaćajući domaćinstvo Osijeka, Požege, Krapine, Pitomače; pozornica što su se mogle nazvati pričuvnima za brojne vrsne pjevače hrvatske estrade.
     Istina, 1974., na nagovor svoga producenta Vanje Lisaka, odazvala se pozivu poznatog slovenskog (nekadašnjeg Jugotonovog) producenta, dirigenta i aranžera Marija Rijavca i RTV Ljubljane kako bi snimila svoju prvu (i posljednju zabavnu) longplejku (takav se poziv ipak ne odbija!), za koju su joj pjesme napisali mnoga zvučna imena (Dedić, Novković, Kabiljo, Korać, Špišić, Piliš). Novkovićeva i Sabolova "Tvoje pismo na stolu" i dolazi s toga albuma. Ispao je to, dakle, preranim i neobičnim labuđim pjevom, krajem ambicija očito nesuđene heroine pop glazbe. Jer, 1966., kada joj je natjecateljski adrenalin obećavao estradni vrh, poziv iz netom utemeljene Krapine s "Dojdi", skladbom mnogostrukih festivalskih laureata Alfonsa Vučera i Justine Sappe, doimao se samo kao razumljiva pozivnica rodnog kraja mladoj zvijezdi. Gotovo dvadeset godina kasnije, 1984., Jugoton će joj konačno objaviti LP čiji naslov, međutim, nije ostavljao prostora spekuliranju: "Pri veseloj Zagorki"! Snimivši trinaest krapinskih uspješnica zajedno sa Zagrebačkim pajdašima, u redakciji Miroslava Gavrilovića i aranžmanima Zlatka Potočnika ("Pri veseloj Zagorki", "Dobro mi došel prijatel", "Šala bila - šala bu", "Pod starim krovovima", "Tancaj, tancaj", "Zagorska pajdaška polka", "Kam da se pojde", "Suza za zagorske brege", "Gde si sad moj prijatel", "Vužgi", "Le dojdi", "Pij, jandraš", "Mužikaši") ostvarila je ne samo retrospektivu velikih hitova Krapine (od kojih je neke izvorno i sama otpjevala), već i simbolički priznala kako je - tako će kasnije glasiti jedna od novijih joj festivalskih - "rođena vu Krapini". Ni Požega, ni Pitomača nisu bile daleko i neke izvedbe poput "Ni me stra" i "Komušanja" te "Tam gde šumi reka Drava", naći će se među njenim najdražima i najuspješnijima. Superiornost i muzikalnost u vladanja hrvatskim regionalnim idiomima dokazivala je i dalje, 1997. Orfejevim CD-om "Listam albume", s Tamburaškim orkestrom HRT-a, pod ravnanjem Siniše Leopolda, sve do nedavnih Krapina. Posvetu zabavnim evergrinima snimit će dvije godine potom za istog izdavača pod jednostavnim nazivom "18 pjesama".
     Veliki impresario i menadžer pariške Olympije Armenac Bruno Coquatrix, čovjek koji je punih četvrt stoljeća, kroz 50-e, 60-e i 70-e, otkrivao i promicao nova imena francuske i internacionalne pop scene, Višnju je, nakon dvotjedne probe, u ljeto one davne 1966., htio izdvojiti iz jugoslavenske pjevačke vrste i pretvoriti u zvijezdu svog hrama zabave. "Morala bih živjeti tamo, pjevati u baru, učiti jezik i sve ispočetka, a pitanje, je li bi uspjela?", retorički je, dvije godine poslije, komentirala taj važan trenutak svoje karijere u razgovoru za tada vrlo tiražni Plavi vjesnik, ostajući bez odgovora. Osam velikih turneja po bivšem SSSR-u; nastupi među našim iseljenicima u Europi, Americi, Australiji; na televizijama Čehoslovačke, Rumunjske, DDR-a, SSSR-a, Norveške...ništa je nije moglo fascinirati do te mjere da pređe zakoračeni  Rubikon. Makar, ni izići iz njega nije znala! Ili htjela? Ovaj put bio je to njen izbor, njen način, njen tonalitet.
    Zato se ishitrenim i nepravednim doima njeno lamentiranje u svojevrsnoj ispovjedi Goranu Pelaiću, prije nekoliko godina: "Kaj da Vam još velim? Meni se sad sve ovo čini tako dalekim, tako beznačajnim i tako promašenim. Ja se od svoje karijere s lakoćom opraštam. Sve ostalo su samo sjećanja, i lijepa, i ružna".
    Čini se ključnim: premalo je vjerovala u sebe, u svoje sposobnosti, u izvrsnost, a razloge promašaja znala je pravdati i nedostakom sreće (uz teško objašnjivu nesigurnost i samokritičnost, tako joj je valjda bilo lakše!), rado spominjući navodnu Modugnovu uzrečicu o tri osnovna uvjeta nečijeg uspjeha u zabavnoj glazbi: "sreća, sreća i opet sreća!". Jer, kao da je Višnja Korbar, već negdje na početku estradnoga puta, izgubila svoju amajliju. Tako je život nemilosrdno prizemljio, možda posljednje veliko očekivanje njene karijere, kada je 1982. godine na mitskoj pozornici Lisinskoga mijenjala Radojku Šverko kao Fantine u Hugoovim "Jadnicima"; u glavnoj ulozi novog Komedijinog otkrića Schonberg-Baubliline pop-opere "Les Misarables". Radojka je bila u blaženom stanju, a Višnja se hrvatskom kazališnom magu Vladi Štefančiću činila idealnim, spasonosnim rješenjem. I bilo je tako: šest predstava, a onda je financijska kriza uništila njen san: "Jadnici" (koji će a propos tri godine kasnije postavljeni u londonskom West Endu postati svjetskim hitom), zajedno s "Gubec-begom" i "Gričkom vješticom", skinuti su s repertora!    
    Višnja Korbar, prošle je godine od Hrvatske glazbene unije, cehovske udruge izvođača-umjetnika, zaslužila "Nagradu Status povodom 50 godina umjetničkog rada", a ove 2012. i ovaj dvostruki album iz serije Zlatnih kolekcija.
    To postaje važno, a sve ostalo, kako i ona kaže, samo su sjećanja...ili - "samo ljubav", čime započinje i završava ova diskografska zbirka duga 50 snimaka.

                                                                                                                Siniša Škarica



Vezane vijesti

14.09.2012: VIŠNJA KORBAR DOBILA SVOJU ZLATNU KOLEKCIJU
Pretraga


Izdanja istog izvođača
VIŠNJA KORBAR

VIŠNJA KORBAR


ZLATNA KOLEKCIJA , 2012


Pošaljite upit izvođaču
Vaš
e-mail:
Vaše
pitanje:

© Croatia Records 2005 - 2018. All Rights Reserved